Rekla nam je o podjeli na “muške” i “ženske” poslove ova radnica Gumare koja sasvim sretno živi bez automobila i ljetovanja na moru

Pomalo koštunjava, kratko podsječene kose – valjda, radi praktičnosti, bez dodatnih ukrasa, inače priraslih srcu suvremene žene, Radojka Kuček je od osoba neopterećenih vanjskim sjajem. Uz čvrst stisak žuljevite ruke Radojka se pri upoznavanju prijatno osmjehivala. Blago gibanje vrllo izražajnih obrva najupečatljivijeg dijela, inače neupadljivog lica, prati Radojkinu priču.

Lica ozarenog sjenom nepoštednog životnog iskustva, duboko utisnuta u toplu prelivu smeđih očiju. I, namah se čini savršeno prirodnim da je između dvadeset tisuća Borovčana dobila zadatak predstavljanja našeg radnika na “Crvenom barjaku”. Ona i jest njegov pravi predstavnik – nimalo teško nije zaključiti da joj je “životni adut” – rad! Uz istančani smisao za tegobe onih oko sebe.

Radne obaveze od djetinstva

Već u osnovnoj školi imala je vrlo ozbiljan zadatak – brinula se o kući svog djeda. A, to nije sitnica – ono je izvor života, uvijek prezauzetih seljaka. Tamo, u Boroviti, jednom od mnoštva razuđenih sela valovite, pašnjacima okićene Banije, nije jedino dijete koje je svoju početnicu ostavljala trčeći poljima za prečim poslom.

Splelo se u tkivu djevojčice i proleterske jezgrovitosti. Mati borac, nosilac Partizanske spomenice, zaposlena u zagrebačkoj industriji, uzimala bi je povremeno iz bakina sigurna okrilja – da bi joj neosjetno približila idealne proleterskog života. Majčin razlaz s ocem, također borcem i vojnim licem – nije djevojčica doživjela tragično. 

I, tako više uz baku, daleko od oca, povremeno uz majku – dorasla je da “uzleti” – i pošla put rođaka u Borovo, da bi u Đačkom domu stekla zvanje kvalificirane gumarske radnice. Tu su se rodila drugarstva, dobra podloga kasnijim odnosima u kolektivu. 

U Kombinat – prije 16 godina

Školovanje je bilo završeno i 1967. je ušla kroz vrata Kombinata da bi narednih godina to činila svakodnevno. I, tako je on prerastao u drugi dom. Godinama radi kao podlagač strana u Konfekcioniranoj gumenoj obući, djeleći za “krugom” ne samo brzi ritam rada već i ljudske sudbine. 

– Tko kaže da se za krugom ne može biti čovjek – naprotiv, više no igdje, veli. Znate, godinama postignemo brzinu pa se, za nuždu može raditi za dvije. Ako krug nema dušu mi je imamo. Jer, tjera proces bez zastoja – a, mi, kao i svi želimo svojoj djeci na roditeljski, želimo manje bolovati. Tada – jedna radi za dvije – ne dobijemo za to ništa, to je solidarnost bez koje bi teško podnijeli jednolični proces. 

I mimo tvornice disciplinirano

Puno se dogodilo za protekllih 16 godina…Kad tvornička sirena utihne, ožive borovske ulice, parkovi, Radnički dom…Nije se unazad 16 godina radnik za krugom vozio autom pa su se zabave vodile tu, u Borovu…Tako su se životne ljubavi, sudbine vezivale najčešće među borovskim stanovnicima. I, Radojka je tu stvorila svoj svijet – sa radnikom Stolarije nastanjenim u Borovu selu našla je dovoljno zajedničkog da bi nastavili zajedno. 

Redale su se godine podstanarskog života…Dopalo im se u ovom selu nadomak tvornice – i, nju je podsjećalo na vrijeme iz djetinstva. Imali su sreću u svojoj dvanaestogodišnjoj podstanarskoj sudbini… U Borovu – selu još od 1934. godine stoji, sada nenaseljena kućica dobro znanog Aleksandra Dejanovića. Da bi trajno sačuvao spone sa svojim mjestom, estradni umjetnik je iznajmljuje za pristupačnu kiriju. Tako je bračni par Kuček, imao nešto više sreće – da budu podstanari bez stalnog nadzora kućevlasnika. 

Ipak, su čeznuli za svojim domom i godinama izdvajali da ga izgrade. Tako su se odrekli ljetovanja, automobila, večernjih izlazaka, skupe toalete… Jedino je za kćer – jedinicu mogao da se “provuče” neki dodatni izdatak. 

Nakon 12 godina – dobili stan!

I, tako se dogodila čudna koincidencija: Došli su na red za stan – kad je kuća bila pred useljenjem. Odbili su prioritet na listi, iskreno obradovavši drugog kandidata – koji je, prije očekivanja uselio u stan. Draga im je bila ova radost druga na podstanarskim mukama. A oni, useliše u kuću, opet u Borovo selu, doduše i danas nakon dvije godine, ne sasvim dovršenu. 


x x x

Tu, nakon glasa sirene, počinje novi svijet – u bašti, u kuhinji. Pitamo je o njezinu poimanju uloge žene u kući. 

– U nas to nikad nije važno – imamo oboje posla na pretek pa svaka dilema otpada. Moj muž je sam zidao kuću – zašto bih ja na takvo požrtvovanje odgovorila besmislenim pitanjima o muško-ženskim poslovima – mudro je odgovorila. 

Veli, najradije bi stavila na dnevni red pitanje današnje neuključeosti žene u društveni život. Jer, teško je voditi brigu o djeci, raditi u tvornici, i, uz to biti prisutna u drušvenim zbivanjima. 

– Malo je žena koje imaju podrške porodice – ja sam jedna od onih koja je tu sretnije ruke – zaključuje razgovor uoči polaska u Kragujevac. 

Lj. Pekić – Borovo, 18. veljače 1983. 

0 0 vote
Article Rating

Obaveštenja
Obavesti me o
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments